SRPSKI FILM (SERBIAN FILM)

Umjetnost je ljudska djelatnost koju je vrlo teško definisati. Zašto? Pa zato što je doživljaj bilo kojeg umjetničkog djela ili bilo koje umjetnosti vrlo ličan i subjektivan. Naravno bog i priroda su se pobrinuli da svi mi budemo jako različiti i svako sebi svojstven. Tako svi mi na različite načine tumačimo šta je to umjetnost. Mnogi istoričari umjetnosti se neće složiti sa mnom. Oni imaju svoje suve definicije i sterilne klasifikacije. Jednostvano rečeno, oni od umjetnosti prave nešto što ona nikad nije bila, nikad nije, i nikad neće biti-nauku. Umjetnost se ne može ograditi, svesti na neku teoriju. Ona je mnogo više od toga. Ona je viša, duhovna strana ljudskog života. Kao takva ona treba da ima jaku emotivnu komponentu, i prije svega da bude lijepa. Lijepa vizuelno ali i još bitnije lijepa duhovno. Ima umjetničkih djela koja estetski nisu ni blizu lijepog, ali su prosto divna. Njihovo značenje donosi spokoj, mir, neku višu poruku, nekad neki bunt i slično. Danas se nažalost toliko smeća odvažuje, vrlo drsko i bezobrazno nazvati umjetnošću. Jedno takvo, skandalozno smeće je i Srpski film.
Da li ste gledali Srpski film? Ako niste, nemojte biće vam muka. Sve negativne kritike koje je dobio, zaslužio je. Pitanje je kako su glumci takvog renomea kao što su Sergej Trifunović, Srđan Todorović, Katarina Žutić pristali da igraju u takvom smeću od filma? Da li je novac uvijek najvažniji u životu? Kako se neko usuđuje takav bolesni prozvod nazvati filmom i umjetničkim djelom? Kao čovjek koji čitav život gleda najstrašnije horore, najbrutalnije trilere navikao sam na nasilje u filmu. Štaviše ponekad zna čak biti zabavno koliko je ono patetično i klišeizirano, previdljivo. Ali ono što sam vidio u Srpskom filmu me je šokiralo, što nije nimalo lako. Mene već ništa godinama ne šokira, ali ovo...Nakon završetka filma pola sata sam blenuo u prozor na mom kompu. Mozak mi je bio stao, a čitavo tjelo drhtalo od zgroženosti i odvratnosti. U želudcu mi se počela javljati mučnina. Kako sam počeo dolazit sebi tako su mi se u glavi počela javljati brojna pitanja. A i bijes je bio sve izraženiji i izraženiji. Kao je neko moga ovo snimiti? Kako ga je predstavio kao igrani film, žanr triler drama? Kako glumci i reditelj i cijela ekipa nisu pohapšeni odmah poslije objavljivanja nečeg ovakvog? Zar pedofilija nije zabranjena zakonom?
Koliko moraš biti bolestan i perverzan da snimiš nešto ovakvo i da ga označiš kao veliko umjetničko djelo? Šta tu može biti umjetničko? Brutalnost? Pedofilija? Nesvakidašnja nastranost? Izopačenost? Nekrofilija? TADA SAM ODLUČIO DA SE PRVO SMIRIM, OHLADIM GLAVU I TEK ONDA BILO ŠTA KOMENTARIŠEM. Jedostavnio pustio sam vrijeme da otekne i da se tek onda osvrnem na ovaj film.
Kakav je to film, kakva mu je priča?
Film sadistički, ali priča, pa priča kao priča nije loša. Da se ne lažemo na Balkanu su se dešavale, pa i danas dešavaju čak i gore priče. Materijalnu bijedu i duhovnu dekadenciju su iskorištavali razni svjetski i domaći moralni ološi. To je tužna i tragična činjenica nastala kao posledica, pa svega onoga što nam se dešavalo zadnjih 20-ak godina.
Priča filma je na mjestu i svakako treba biti ispričana, ali...E sad dolazi ali...Zar je baš morala da se ipriča na ovaj odvratan, prizeman način? Sve je ovo moglo biti predstavljeno, na jedna daleko prihvatljiviji, senzitivniji i mnogo ukusniji način. Naši, srpski filmovi, sve više i više obiluju vulgarnostima i spovkama. Kao da nemožemo ništa snimiti , a da ne iskoristimo sve najodvratnije fraze našeg jezika. Naši filmove sve liče liče na porniće,a filmska umjetnost na porno industriju. Što je najgore ta slika nas prikazuje u vrlo nepovoljnom svjetlu u svijetu. Svi smo mi bili svjedoci nevjerovatne demonizacije Srba u zadnjih 20-ak godina. Kao da nam to nije bilo dovoljno mi se sada trudimo da sani sebe još više demonizujemo. Pa dokle tako? i ako se opet neko nađe da kaže da je Srpski film umjetnost, taj sigurno nije na ti sa svojom pameću, a bogmi ni sa ljudskošću, moralnošću i humnaošću. Dosta je bilo više vulgarnosti i bezobrazluka u našim filmovima. Zar ne možemo ne možemo reći: ''Dosta više golih guzica, otkrivenih genitalija, vulgarnsit od kojih se diže kosa na glavi''
Jednostavno rečeno mora se povući crta. Srpski film mora bit prvi poslednji od svoje vrste. Spasimo dostojanstvo, moral, umjetnost, ljepotu.......