Kriza drma, rat se valja

Napravio sam ovaj blog da bih iznosio svoja mišljenja o aktuelnim temama iz svih sfera života. Nadao sam se da bi mi ovaj blog mogao donijeti nešto više. Možda čak i da će me zapaziti neka novinaska kuća, pa mi eto dati kakvu kolumnu, ili čak posao. Ambiciozno, nema šta! Ali eto obaveze su me pritisle i ovaj blog je mirovao mjesecima, sa istim jedinim tekstom o Kosmetu. Sad ga nešto čitam, pa i nije nešto! Tema Kosova je prežvakana. Volimo mi Kosovo, ali nam sad treba hljeba. Kriza drma. Iako svi na sva zvona, i sva usta govore da krize nema, i ne može biti u našem kako to kažu ovi iz Federacije ''manjem entitetu'', ona je sve očiglednija. Bar u mom gradiću. Živi se nekako, plate idu kako-tako(uglavnom kasne i to mjesecima), ali se u atmosferi osjeća nelagodnosti i nervoza puka. Koliko god političari pokušavali da nam skrenu pažnju od stvarnih problema, svojih muljaža, i uporno ignorišu realnost koja drma cijeli svijet iz temelja, ipak mi uspjevamo se držati naših problema. Ovo je opasna situacija. Nije bilo malo slučajeva u svijetu, pa i kod nas, kad su političari da bi održali svoje pozicije pokretali i ratove. Kad je ekonomija u opadanju, obično su nacionalizam, fašizam, ksenofobija i šovinizam u porastu. Toga se treba čuvati. Manipulacija simbolima, paranoično optuživanje za ugrožavnje nacionalnih interesa, veličanje vjerskih autoriteta, i njihovo otvoreno, drsko i bezobrazno miješanje u politiku, sve to vodi u jedan ružan, vrlo ružan, i strašan mogući epilog. Ljudi kažu da ne bi ratovali danas, da im je dosta, da ne bi na istu priču nasjeli kao 92. Ali ja ih pitam, ko će vas pitati jeste li za rat ili niste. Takva vam je ova današnja demokratija. Narod kao odlučuje, a kad treba ratovati narod ustvari gine, a politčari, grupa od 50-ak ljudi odlučuje, hoće li biti rata ili ne. Htjeli ne htejli, ljudi se nađu u ratu a da nisu ni svjesni šta ih je snašlo. Ko odbije poziv ide u zatvor pod oružanom pratnjom vojne policije. U početku nam je rat mrzak, neprijatelji nesvatljivi. Onda padnu prve žrtve i na jednoj i na drugoj, pa i na trećoj strani. Mržnja se rađa. Oni koji su protiv rata su izdajnici. Mediji pojačavaju manipulaciju simbolima. Krvoproliće počinje.
Kako to da izbjegnemo, da se ne ponovi? Teško, gotovo nemoguće. Treba se nadati da će oni koji odlučuju biti razboritiji, ali to njih baš i ne odlikuje. Narod bi onda trebao biti taj koji će reći NE! Narod mora natjerati političare da rade na stvarnim i trenutnim ekonomskim i socijalnim problemima, a ne da stvaraju nove. Kako? Jakim i neprestanim pritiskom na vlast. Ako treba i iskazati građansku neposlušnost, iskažimo je. Natjerajmo vlast da sluša. Zanemarimo razne novinare, tipa Bakira i ostalih koji pod izgovorom profesionalizma, i pomirenja šire mržnju i netrpeljvost. Budimo svoji i mislimo svojom glavom.
To je ono što nas može spasiti. Samo hoće li to je već pitanje. Bojim se da će u osudnom momentu Bošnjaci izvući Srebrenicu, Markale, Srbi mudzahedine i Jasenovac, Hrvati Vukovar i Dubrovnik! I eto krvi, eto mržnje, eto rata, eto zločina i novih stratišta. I onda kad rat prođe, na novim stratištima će se dići spomenici, političari će držati nove govore, govoriti da nema pomirenja dok se svi ne pokaju, u svakoj predizbornoj kampanji će pominjai stratišta i žrtve i sve tako ukrug.................. Tako se to radi i tako to biva. Nama se sem mržnje ništa ne nudi... A kriza? Kriza drma, narod siromaši, glad se sprema........

Godišnjica Kosovske obmane

Evo godina dan minu od kako Albanci proglasiše ''samoinicijativno'' nezavisnost srpske pokrajine. I šta je to kome donijelo?
Srbima još jednu podjelu u zemlji, mnogo vike, a malo konkretne akcije. Pala je i vlada, formirana je druga, raspali se Radikali, uhapšen Karadzić koji je eto mimo znanja svih bjelosvjetskih obavještajaca mirno se šetkao Beogradom, liječio ljude parapsihološkim metodama, putovao uzduž i poprijeko Evropom...
Albanci ni državu nisu dobili. Oni se zavaravaju da jesu, ali nije je priznalo ni 1/4 zemalja svijeta, a što je najbitnije nije ni Srbija, koja jedina može stvarnio da podari nezavisnost svojoj teritoriji. Amerikanci i NATO su im u kući, vode glavnu riječ, jer zaboga nisu oni dali nekome nezavisnost samo da bi ovaj bio slobodan i nezavisan već da bi im bio dobra baza, strateški važna i bitna u njihovim neoliberalnim aspiracijama širenja i vladanja. Albanci nemaju hljeba da jedu, ne oni na vlasti naravni već, oni obični prosti radni narod. Kriminal se uvukao u svaku poru društva, i pošten narod jedino može preživjeti ako se spetlja s podzemljem. Ono malo Srba što je ostalo životari životom nedostojnog čovjeka u 10. vijeku, a ne u 21. Novinari ta srpska mjesta nazivaju enklave, ali pravi naziv bi bio geta ili čak gulag...
I tako poslije godinu dana kruženja ove planete oko Sunca, za Kosovo i i kosovski život možemo reći da nije ni crn ni bijel, ni srpski ni albanski, već nekako siv, nekako američki...